– Iz “Put nove Jugoslavije” –
I.
Pisati o Staljinu znači pisati o najznačajnijoj historijskoj epohi u razvitku čovječanstva, s kojom je nerazdvojno i stvaralački povezano njegovo ime. Pisati o Staljinu znači pisati o jednoj velikoj istini koja je počela pobjedonosno da preobražava ljudsko društvo i čovjeka, znači pisati o jednoj velikoj naučnoj tekovini koja vodi čovječanstvo njegovu istinskom oslobođenju, znači, najzad, pisati o jednom velikom triumfu ljudskog uma. To naročito važi danas, poslije svjetsko-historijske pobjede nad fašističkom avangardom reakcionarnih snaga, poslije rata u kome su bile stavljene na probu sve društvene snage i sva njihova teoretska i ideološka shvatanja.
Od svih nauka čovječanstvo je najsporije razvijalo upravo onu nauku koja se bavi objektivnom zakonitošću njegova vlastitog društvenog razvitka. Nauka je relativno rano i s velikim uspjesima pronikla duboko u objektivnu zakonitost prirode koja okružava čovjeka. Ali, na području društvenih odnosa ona je bila i suviše pod utjecajem i pritiskom postojećeg društvenog stanja, da bi mogla biti objektivna. Sve to nije slučajno, niti je stvar volje pojedinaca, nego je povezano s općim društvenim razvitkom. Ali u okvir ovog članka ne spada analiza tih činjenica koje je marksističko-lenjinistička teorija iscrpno osvijetlila. Činjenica je da je gusti mrak skrivao pred ljudskom sviješću objektivne zakone društvenog razvitka. Nauka je, doduše, bila postigla značajne uspjehe na pojedinim područjima društvenog života, ali opće zakone njegova razvitka ona nije otkrila sve do pojave marksizma-lenjinizma.
Prirodno je da je pod takvim uslovima čovječanstvo bilo slijepo i nesvjesno podčinjeno materijalnim snagama društvenog razvitka, isto onako kao što su naši tako zvani »slobodni duhovi«, kojima se »sloboda« sastoji u tome što žmure pred stvarnošću i razvojnonom neizbježnosti, još i danas slijep i nesvjestan plijen nazadnih društvenih snaga.
U taj mrak pronikla je jarkom svjetlošću marksističko-lenjinistička nauka. Ona nije nastala kao ličnostna domišljatost ma, nego kao direktno produženje rezultata koje je u prošlosti dostigla ljudska nauka. Međutim, svojim rezultatima marksizam-lenjinizam uno je jedan bitni preokret u čitav razvitak nauke iz oblasti društvenih odnosa. On je dao ključ da se shvati objektivna zakonitost društvenog razvitka, sa svom jasnošću je ukazao na njegovu praktičnu stranu: otvorio pred čovječanstvom perspektivu svjesnog i planskog uređivanja budućeg društvenog razvitka. To u krajnjoj liniji znači pobjedu svijesti, naučnog saznanja i na području društvenog razvitka i političke akcije.
Marx, Engels, Lenjin, Staljin – to su četiri vrhunca u razvitku marksizma-lenjinizma. Oni su u tjesnoj povezanosti s društvenom stvarnošću i s njegovim razvitkom, u tjesnoj povezanosti s društvenom stvarnošću i s borbom klasnih snaga, razvili tu nauku, i njezine teoretske postavke neposredno izdržale praktičnu probu. A upravo u tome i jest snaga marksizma-lenjinizma, što se on nije razvijao kao kabinetska nauka, odvojena od života. On se rađao kao »uputstvo za rad« — kako je to rekao sam Marx, to jest bio je od samog početka polazna naučna točka i kompas za jednu praktičnu revolucionarnu političku djelatnost. Na taj su način teoretske postavke neposredno izdržale praktičnu probu, a generalizirani rezultati te probe vodili su novom obogaćenju teorije.
Marx i Engels položili su temelje i osnovna načela revolucionarne teorije u doba relativno mladog kapitalizma, koji je u mnogim zemljama još odbijao revolucionarne oblike u svojoj borbi protiv ostataka feudalnog sistema. Njihova se osnovna djelatnost uglavnom zaključila s periodom u kom je kapitalizam konačno nadvladao ili asimilirao ostatke feudalizma u Evropi, ušao je relativno miran razvitak i postao reakcionaran. Prirodno, marksizam u tom prvom periodu svoga razvitka nosi pečat vremena u kome se razvijao i odgovara prije svega na pitanja koja su se postavljala pred revolucionarnu avangardu u tom periodu razvitka kapitalizma.
Valjalo je osnovne teoretske postavke marksizma isprobati u promijenjenim uslovima perioda relativno mirnog razvitka kapitalizma (poslije Pariske komune), a naročito u uslovima imperijalizma, koji se počeo formirati na prijelomu XIX. i XX. vijeka. Opornutiste u radničkom pokretu oduševio je mirni razvitak kapitalizma s parlamentarizmom i parlamentarizmom demokracijom. Došli su do zaključka da je parlamentarizam sasvim moguć i pogodan put za mirno prestanje kapitalizma u socijalizam. Prema tome, osnovni principi marksizma, koji su govorili o neizbježnosti proleterske revolucije, pokazali su se, po njihovu mišljenju, kao nepravilni, zastarjeli. I tako su oportunisti u radničkom pokretu otpočeli s revizijom marksizma.
Protiv takvih revizionističkih i oportunističkih izvrtanja marksizma istupio je Lenjin. On je jasno vidio da je tako zvani »mirni« razvitak kapitalizma bio samo uvod u nove revolucionarne klasne sukobe i ratove. Razvitak imperijalizma, kao nove etape u razvitku kapitalizma, koju je Lenjin osvijetlio s izvanrednom jasnoćom i dalekovidnošću, neizbježno je vodio zaoštravanju svih suprotnosti i stvarao mogućnost, — kako je rekao Lenjin, — revolucionarnog probijanja imperijalističkog obruča na njegovoj najslabijoj točci. Sav Lenjinov teoretski i praktički rad bio je, prema tome, posvećen pripremanju radničke klase za takve sukobe. Lenjin je dokazao da su principi koje su položili Marx i Engels, pravilni i potvrđeni i u novim uslovima. On ih je razvijao dalje u uslovima imperijalizma i neposredne pripreme proleterske revolucije. Velika oktobarska revolucija dala je pravo Lenjinu, a ne revizionistima i oportunistima u radničkom pokretu; potvrdila je principe marksizma-lenjinizma, a ne revizionističke teorije malograđanskog »socijalizma«.
Iz te lenjinističke borbe za očuvanje naučne i revolucionarne suštine marksizma i za njegov dalji razvitak u uslovima imperijalizma izrastao je i Staljin, najvjerniji Lenjinov učenik. Nitko kao Staljin nije shvatio svu historijsku ulogu i veličinu Lenjinova stvaralačkog rada, zato je još za Lenjinova života, prije i poslije Velike oktobarske revolucije, postao ne samo njegov vjerni učenik nego i njegov saradnik u stvaralačkom radu, sutvorac u daljem razvijanju marksizma. To naročito važi za Staljinov rad po nacionalnom pitanju i udaranju ideoloških i organizacionih temelja boljševičke partije.
II.
S pobjedom Velike oktobarske revolucije i učvršćenjem velike socijalističke države javio se jedan posve nov faktor u društvenom razvitku. Radnička klasa, a s njom zajedno sve istinski narodne, demokratske snage koje su se ranije pojavljivale isključivo kao napredne borbene snage protiv reakcionarnih vrhova vlastite države, dobile su sada u licu SSSR svoje uporište i osnovu za organizaciju. SSSR se javio kao međunarodni faktor, kao snaga koja je počela da utiče i na same izvore moći u međunarodnom kapitalističkom svijetu. Prirodno, ta svjetsko-historijska promjena stvorila je nove uslove, u kojima su morali principi marksizma-lenjinizma proći kroz ponovnu praktičnu probu. Također je prirodno i to što se marksizam-lenjinizam dopunjavao novim rezultatima, novim saznanjima. Taj veliki rad izvršio je Staljin.
Staljin je preuzeo rukovodstvo u obrani velikih naučnih tekovina marksizma-lenjinizma u vrijeme kad je revolucionarni polet poslije prvog svjetskog rata konačno splasnuo, a otpočela privremena stabilizacija kapitalizma. U vezi s tim, pred mladu socijalističku državu iskrsle su sve teškoće i sve komplicirana pitanja izgradnje u jednoj zemlji, okruženoj kapitalističkom okolinom. U takvim uslovima ponovo su počeli napadi na naučne temelje marksizma-lenjinizma — i sa desna i sa »lijeva«, i unutar SSSR i izvan njega, u oblasti međunarodnog radničkog pokreta. Jasno je da su glavni udarci tih napada išli za tim da sruše osnovne principe lenjinizma, da ih revidiraju, da dokažu kako ti principi ne važe u novim uslovima. Suština te akcije bila je — kapitulacija pred snagama kapitalizma, koji se privremeno i u ograničenom obimu stabilizirao, panika pred teškoćama koje stoje pred mladom socijalističkom državom, okruženom kapitalističkim svijetom, tendencija — u krajnjoj liniji — k restauraciji kapitalizma u SSSR.
Kao što je Lenjin ustao u obranu osnovnih naučnih tekovina marksizma pred napadima revizionista i oportunista u II. Internacionali i u toj borbi snažno dalje razvio te tekovine, otvarajući novi etap u razvitku marksizma, tako je Staljin poslije Velike oktobarske revolucije ustao u obranu naučnih tekovina i jasne i njegovog revolucionarne suštine pred napadima s desna i s »lijeva«. U toj borbi Staljin je obogatio i razvoj marksizma-lenjinizma mnoge nove naučne tekovine i otvorio pred naprednim čovječanstvom nove perspektive.
Polazna točka Staljinova teoretskog i praktičnog rada jest pitanje o izgradnji socijalizma u jednoj zemlji koja je okružena kapitalističkom okolinom; to jest — pitanje o mogućnosti, o posljedicama i promjenama koje nastaju za čitav svijet, a naročito za narodne, demokratske snage čovječanstva, za međunarodni radnički pokret postojanjem jedne velike socijalističke zemlje u kojoj nema ugnjetavanja čovjeka čovjekom i u kojoj su svi narodi ravnopravni.
U borbi protiv desnih i »ljevičih«, svjesnih i nesvjesnih restauratera kapitalizma u SSSR, Staljin je ne samo dokazao da je izgradnja socijalizma u jednoj zemlji moguća, nego je ukazao i na put i na oblike borbe i organizacije, koji će dovesti do održanja i do pobjede socijalizma u SSSR. Staljin je dao osnove za međunarodnu politiku socijalističke države i za liniju unutrašnje izgradnje socijalizma. Socijalistička rekonstrukcija, industrijalizacija, kolektivizacija, petogodišnji planovi, izgradnja Crvene armije i odbrambene moći SSSR — sve je to rezultat teoretske i praktične rukovodeće djelatnosti Staljina u borbi za pobjedu socijalizma u SSSR. U toj borbi Staljin je obogatio marksizam-lenjinizam, u svim njegovim granama, novim velikim naučnim rezultatima koji danas daju naprednom čovječanstvu, u njegovoj borbi protiv nazadnih snaga, mnogo šire mogućnosti i daleko raznovrsnija sredstva nego što su bila u prošlosti.
Prirodno je što su sve te činjenice morale utjecati i na shvaćanja o pitanju obaranja imperijalizma i, u vezi s tim, na ulogu međunarodnog radničkog pokreta. Sovjetski Savez je samim svojim nastankom, a pogotovu pobjedničkim izgrađivanjem socijalizma, postao rukovodeća snaga naprednog čovječanstva. On je postao glavno uporište, mjesto odakle se najvažnija pozicija napretka, slobode i nezavisnosti naroda i istinske demokracije. Prirodno je da su iz tih razloga na međunarodni proletarijat njegove i slobodoljubive snage u čitavom svijetu neposredno zainteresirane za što veće jačanje SSSR-a i za što aktivniju ulogu SSSR-a u međunarodnim odnosima i političkim zbivanjima. Ranije, t. j. prije Oktobarske revolucije, slobodoljubive i napredne snage u pojedinim zemljama, a u prvom redu radnička klasa, mogle su djelovati isključivo samostalno na reakciju svoje vlastite države ili na neposrednim borbom odvojenih, pripremljenih unutrašnjih borbi na raspolaganju uglavnom samo sredstva političke borbe. Putem međunarodnog ujedinjavanja radnička klasa i njena revolucionarna avangarda mogla je samo vrlo ograničeno i, također, uglavnom, samo političkim sredstvima utjecati na razvitak međunarodne politike vladajućih država, na slabljenje međunarodnih reakcionarnih ognjišta, na razbijanje reakcionarnih i imperijalističkih blokova i t. d.
Pojavom prve socijalističke države, Sovjetskog Saveza, položaj se bitno promijenio. U licu Sovjetskog Saveza napredne i slobodoljubive snage čovječanstva počele su da djeluju na međunarodne vrhove, i to svim sredstvima kojima raspolaže jedna velika, moćna država, jedna socijalistička velesila. Poznato je da su međunarodni imperijalisti htjeli u početku da spriječe baš takvu ulogu SSSR-a. Zato su ga stegli blokadom. Međutim, Sovjetski Savez je ne samo probio tu blokadu nego je, pod genijalnim vodstvom Staljina, korak po korak osvajao sve čvršće međunarodne pozicije, dok nije u toku posljednjeg rata postao rukovodeća snaga, bez koje se više ništa trajnije ne može stvoriti u međunarodnim odnosima.
Očigledno je da je pri takvoj ulozi SSSR-a moguće iskoristiti mnogo efikasnije i mnogo više raznih rezervi u borbi za jedan napredan put u razvitku čovječanstva. Staljin, duboko poznajući zakone razvitka imperijalizma, govorio je da je sukob između zemlje socijalizma i avangarde imperijalizma neizbježan. Ali je, isto tako, govorio da suprotnosti imperijalističkog sistema omogućuju savez socijalističke države s drugim miroljubivim državama, da bi se slomile najagresivnije sile. Kada se, na primjer, pojavio fašistički centar u Njemačkoj kao avangarda reakcionarnih međunarodnih snaga, Sovjetskom Savezu, rukovodeno Staljinovim genijem, pošlo je za rukom da se u jednom vojnom bloku protiv fašističke Njemačke okupe najrazličitije države koje su iz raznih razloga imale interes da se razbije fašistička Njemačka. Bolje je tako reći za takav blok protiv fašističke Njemačke, kao centra međunarodne reakcije, i učvršćujući taj blok, Sovjetski Savez dao je u stvari ogromnu pomoć naprednom čovječanstvu u njegovoj borbi protiv imperijalističke reakcije uopće. Očigledno je, razumije se, da su te promjene svjetsko-historijskog značaja. Napredne, slobodoljubive snage čovječanstva, na čelu sa SSSR, postale su snažan, nesalomljiv međunarodni faktor. Sve su te činjenice dokaz pravilnosti staljiniskih principa o mogućnosti izgradnje socijalizma u jednoj zemlji, principa koji su ležali u osnovi međunarodne politike Sovjetskog Saveza i u osnovi unutrašnje izgradnje socijalizma i odbrambene moći velike socijalističke države.
III.
Veliki rat protiv hitlerovskog fašističkog bloka u potpunosti je potvrdio pravilnost Staljinovih teoretskih postavki i njegova praktičnog rukovodstva. Pokazalo se, prvo, da se ne samo može izgraditi socijalizam u jednoj zemlji — usprkos kapitalističkom okruženju, da se socijalizam ne samo može obraniti od vanjskih napada, nego da socijalistička država u borbi protiv vanjskih neprijatelja socijalizma može sve više da učvršćuje svoj međunarodno-politički položaj. Drugo, pokazalo se koliko je Staljin bio u pravu kad je pitanje socijalističke rekonstrukcije, industrijalizacije i kolektivizacije najsnažnije povezivao s pitanjem odbrane SSSR, s pitanjem oružanja Crvene armije, s pitanjem opstanka SSSR. Da Hitlera nije dočekala jedna industrijalizirana zemlja s najnaprednijom poljoprivredom i sjajno naoružanom Crvenom armijom, kao žrtva fašističkog barbarstva ne bi bio samo Sovjetski Savez nego čitavo slobodoljubivo čovječanstvo. Pokazalo se, konačno, da bi fašizam i imperijalizam sigurno pobijedili da nije bilo socijalističke velesile s čvrstim unutrašnjim poretkom, sa sovjetskim sistemom, koji je, jedini, mogao da odoli strahovitom pritisku fašističkih armija i ideologije. Sovjetski Savez igrao je glavnu ulogu u spasavanju čovječanstva od jedne mračne barbarske budućnosti koju je pokušavala baciti fašistička avangarda, imperijalizam. A to praktično znači: Staljinov genij ukazao je čovječanstvu put i učinio tenju najvećeg njegova neprijatelja i praktički je rukovodio borbom za postignuće toga cilja.
Više nego ikada možemo reći: Staljin je ne samo vjerno sačuvao veliko nasljeđeno djelo Marxa, Engelsa, Lenjina, ne samo sačuvao i dalje razvio veliko djelo Oktobarske revolucije, ne samo obogatio riznicu marksizma-lenjinizma i ljudske nauke uopće novim besmrtnim tekovinama, nego je postavio osnovne principe i perspektive čitave epohe borbe za pobjedu socijalizma u svijetu. Otuda Staljinova stvaralačka aktivnost obuhvaća izvanredno širok krug pitanja: od konkretnih pitanja izgradnje socijalizma i socijalističke ekonomike u SSSR, do pitanja međunarodnog radničkog pokreta; od strategije i taktike unutrašnje borbe protiv neprijatelja socijalizma do strategije i taktike borbe naprednog čovječanstva protiv imperijalističke reakcije, od konkretnih pitanja organizacije Crvene armije i odbrane SSSR, do ratne strategije i taktike i t. d.
U historiji je bilo mnogo pobjedonosnih revolucija. Ali nijedna nije u tolikoj mjeri ostala vjerna svojim vlastitim načelima kao Velika oktobarska revolucija u SSSR. To je dakako i razumljivo, jer je Oktobarska revolucija u historiji prva revolucija koja ne zamjenjuje jedan oblik izrabljivanja s drugim, nego ukida izrabljivanje uopće. Međutim, upravo u tome što je sačuvao tu najveličanstveniju tekovinu ljudske historije u uslovima kapitalističkog okruženja i dao jasne perspektive njenog daljeg razvitka, izražava se historijska veličina Staljinova genija.
Beograd, 21. decembra 1945. godine.